Cvijeće od 1959. do 2009.
DONJA STUBICA, dvorac Stubički Golubovec, 12.9. - 11.10.2009.
U Donjoj Stubici je 12. rujna 2009. otvorena izložba slika Ljerke Njerš pod nazivom "Cvijeće od 1959. do 2009.".
Izložbu je otvorila povjesničarka umjetnosti Višnja Slavica Gabout, a program otvorenja uveličali su Kostadinka Velkovska i Toni Eterović.
Slike sa otvorenja izložbe
Donja Stubica, 12. rujna 2009.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Višnja Slavica – Gabout povjesničarka umjetnosti, Marija Krušelj Turistička zajednica grada Donja Stubica, Zorislav Drempetić – Hrčić, akad.slikar, Lj.Njers i unuk Tino, Vlasta Gmaz – Horvatić „KAJKAVIANA“ Donja Stubica |
Marija Krušelj, Turist. Zajednica grada Donja Stubica, Zorislav Drempetić – Hrčić akad. slikar, Lj.Nj. i unuk Tino te Vlasta Gmaz – Horvatić,”Kajkaviana, Donja Stubica |
Publika na otvorenju |
Publika na otvorenju |
Kostadinka Velkovska, glumica i pjevačica |
Boris, Ksenija, Dijana, Tomislav i Tino |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Predgovor katalogu izložbe "Cvijeće od 1959. do 2009."
Napisala: Višnja Slavica Gabout
Perunika (iris) cvijet je koji, prema grčkoj mitologiji, pripada grčkoj glasnici bogova Iridi (grč. duga). A ona je božanske poruke prenosila ljudima šarajući po nebu dugom: tamo gdje bi duga dotakla tlo, izrasli bi irisi. Stari Slaveni, došavši u ove krajeve, prozvali su taj krasni cvijet iz roda iridaceae (a u taj rod se ubrajaju i gladiole, šafrani i ljubičice) po svome glavnome bogu-gromovniku Perunu i njegovoj ženi Perunici. Tamo gdje bi munjom Perun dotakao tlo, izrasle bi perunike svih boja - najčešće plave, ali i žute, bijele, ljubičaste... Ove čudesne „leluje“, „ljeljuje“, ljelje“, „bogiše“, „sabljarke“, „sabljići“, „kaćuni nebeski“, kako ih sve, osim perunika, nazivaju u nas, svojom posebnošću ušle su u priče i mitove, u simbole i grbove. Ali su ponajviše, tijekom povijesti umjetnosti, ušle u umjetnička djela – na platna mnogih slikara. Tu se samo valja prisjetiti jednoga od najljepših i najpoznatijih primjera: onih irisa slavnoga Vincenta Van Gogha, koje je slikao u nekoliko navrata, a jedno od tih platna, s irisima u polju, ubraja se danas među najskuplje slike na svijetu.
Motiv irisa / perunike bio je nadahnuće i slikarstvu Ljerke Njerš, ne samo zbog bogatstva boja, nego i zbog posebnosti forme tih cvjetova, te njihove neobične, sfumatozne nježnosti, ali istodobno i oštre, sabljaste uspravnosti njihovih stabljika. Može se reći da je tim motivom ona oblikovno, koloristički i izričajno obogatila svoj opus, posebno onaj njegov značajni dio koji se bavi temom cvijeća, a koji ova autorica u svome stvaralaštvu brižljivo njeguje već cijeli niz godina. Treba ovdje, uzgred, svakako napomenuti da je cvijeće oduvijek bilo jedan od najklasičnijih, najčešćih, najizazovnijih – ali i „najskliskijih“ motiva u slikarstvu. Jer samo su pravi, senzibilni i pronicljivi umjetnici shvaćali koliko je on zahtjevan i koliko može biti temelj za značajna istraživanja, za čvrste gradnje, za iskorake – ili za čudesne poetike. U onih nepažljivih autora, nenaviklih na istinsko likovno gledanje, nerijetko se taj motiv pretvarao (i prije i sad) u banalnu, dekorativnu sladunjavost. U Ljerke Njerš, međutim, ne. Motiv cvijeća ona slika od svojih slikarskih početaka, još od akademije, od nauka kod slavnoga profesora Marina Tartaglije (koji se i sam vrlo konstruktivno njime bavio). Ljerki su se, vjerojatno, zauvijek urezale u pamćenje Tartaglijine riječi kako je «umjetnost površina na kojoj potezi i mrlje izvode zajednički motivirani sklad» i kako «slikarstvo koje se postiglo radom, tek obradom postaje slika, a slike na kojima se ne očituje čin slikanja nisu slikarstvo». Jer ona je, na svoj način, svjesno ili nesvjesno, uvijek tako prilazila svome slikarstvu, ostavši vjerna motivu (ali na jedan drukčiji način nego njezin veliki učitelj) i pritom nikad ne žrtvujući klasične, tradicionalne medije u korist onih suvremenih, avangardnih. Ono što joj je Tartaglija vjerojatno usadio (kao i svim svojim studentima – kasnije poznatim umjetnicima) bila je jedna posebna sposobnost odmjeravanja odnosa oka i ruke, crte i poteza, te nanosa boje prema pozadini, a iznad svega sposobnost gotovo sofisticirane kulture likovnoga promatranja, što je bilo od bitne važnosti za motiv kojemu su i Marino Tartaglija i Ljerka Njerš (premda s različitih pozicija) posvetili veliki dio svojih opusa.
Ljerka nikad nije u slikarstvu pripadala onima koji se upuštaju u radikalna istraživanja, ostajući zauvijek vjerna klasičnim postupcima i čistim slikarskim vrijednostima, njegujući slikarstvo koje je intimističko, čulno i ugođajno, motivski prepoznatljivo i metjerski rafinirano. Pritom se oslanjajući na primarnu, energijom dinamiziranu boju, na ekspresivan crtež kojim često oivičuje boju i tako je gotovo vitrajski kloazonira, te najposlije na siguran, ali gestualan potez kao osnovne nositelje svoga autorskoga izričaja. Svih ovih godina svoga djelovanja ona je dosljedna u takvome izričaju i većih pomaka tu nema – ili su jedva zamjetljivi. Ono, međutim, što jest zamjetljivo stalne su i istančane kolorističke orkestracije, koje idu od lirskih, poetičnih, finih vibracija boje, do njezine pojavnosti u svom intenzivnom primarnom stanju: snažno crvene, fovistički zelene, zasićeno plave i jasno žute, koju prati čvrst, arhitektoničan crtež unutar kojega ta boja živi. I boja i crtež rječito progovaraju o samoj autorici, a ona u svakom potezu, u svakoj gesti i u svakom odabiru stanja boje i crteža iskazuje sebe i svoj duh, svoj karakter, svoju životnu snagu i svoj temperament. Iskazuje isto tako i svoj odnos prema motivu, uvijek predmetno definiranom i figurativno čitkom, konkretiziranom i prepoznatljivom, slikajući ga ponekad ugođajno, sentimentalno i romantično, a ponekad matisovski strukturalno i formalno sažeto. Cvjetni motivi pojavljuju se u nje u nekoliko varijanti: kao klasični motiv cvijeća u vazi, kao pejzaž s cvjetnim poljima i najposlije (a to je njezin već dugogodišnji „zaštitni znak“) kao motiv idiličnog, edenskog cvjetnog vrta sa ženskim aktom. I dok je ova potonja varijanta tek njezina snovita vizija u kojoj, unatoč figuraciji, nema stvarnosti, prve dvije varijante snažnije se oslanjaju na zbilju - nekad s većim odjecima fovizma, nekad impresionizma, nekad s izmiješanim bljeskovima vanjske i nutarnje impresije, a nekad dosljedno slijedeći viđeno.
U Ljerkinim najnovijim radovima – upravo u ciklusu perunika, boja se oslobađa svoje linijske omeđenosti i postaje gotovo taktilni vizualni doživljaj, direktno iskazujući svoje bogate kromatske vrijednosti. I time plijeneći dinamikom i energijom, ali i tektoničnošću i monumentalnošću, koje izviru iz same materije. Tako se ovdje, u slikarstvu ove autorice, najposlije događa zamjetljiv iskorak, jer se motiv koji je prepoznatljiv i koji je direktna predodžba zbilje, prilikom percepcije odmah transformira u čisti koloristički doživljaj. U doživljaj proizažao iz uživanja u ljepoti prirode, ali i iz uživanja u samome činu slikanja.
